Razgovaramo sa zapaženim mladim piscem Milošem Petrovićem, autorom romana Četvrt. Njegov roman objavili smo relativno nedavno, a već su održane promocije u Novom Sadu i Bijeljini.

POSLASTIČARNICA U KOJU NISMO UŠLI ALI NISMO NI IZAŠLI IZ NJE

NR: Predstavi nam se ukratko: zanimanje, književna karijera. Pobedio si na konkursu DKSG-a, sa svojom prvom knjigom. Reci nam pomalo i o tome.

MP: Po zanimanju sam profesor srpske književnosti i jezika.
Književna karijera mi kreće potpuno slučajno, iako to može da zvuči paradoksalno ako govorimo o nekome ko je odlučio da književnost studira, jednostavno više sam smatrao sebe za nekoga ko čita i trudi se da analizira i dublje pronikne u pročitano. Unutrašnja potreba za pisanjem se u međuvremenu stvorila pa sam tada napisao prve kratke priče koje su objavljene u mnogim časopisima. Pobjeda na konkursu donijela mi je književnu inicijaciju i nezamjenljiv osjećaj spoznaje da će moja prva knjiga biti objavljena. Jedino više od toga mi je značilo iskustvo rada na knjizi sa ljudima iz DKSG-a i njihovi savjeti kako da dodatno unaprijedim svoje pisanje.

NR: Koji su tvoji književni idoli? Pisci čija dela su na tebe pre svega ostavila utisak, potom i uticala na tvoje pisanje – možda. Na šta tebe lično najviše podseća tvoj roman?

MP: Što se uzora tiče, na prvom mjestu je svakako Tomah Bernhard. Još pamtim prvim susret s njegovim stvaralaštvom i oduševljenje činjenicom da neko može na takav način da piše. Romanima Gubitnik, Beton i Stari majstori se neprestano vraćam. Postoji još ogroman niz pisaca čiji rad izuzetno cijenim ali bih izdvojio Bekima Sejranovića, takav talenat i uticaj na regionalnu književnost teško da će se ponoviti. Romani Ljepši kraj i Nigdje niotkuda to govore bolje no išta. Suviše prepotentno bi bilo da kažem da ono što pišem ide po Berhnardovom tragu i da Četvrt podsjeća na to. Samo pišem ono što bih i sam volio da čitam a i čitam trenutno, a to nisu djela koja se čitaju za jednu noć i kroz koja se lako prolazi, pa su tu možda neka atipična stilska rješenja i odluke da pasus preuzme čitavo poglavlje, a u budućnosti možda i cijeli roman.

NR: Nas se od prvog mejla zaintrigirao tvoj rukopis, počev zbog naslova. Asocira na kvart. Međutim…nije. Zapravo i jeste. Čitalac mora sam da pronađe svoj kvart/četvrtinu u svemu tome. Kakva je to poslastičarnica iz koje junak nije izašao a nije nikad ušao? (Sofijin omiljeni citat iz knjige inače!)

MP: Četvrt ili kvart predstavlja zapravo ono što mu i po svom značenju pripada, kod mene se to reflektuje na neku vrstu oivičenja u kojem protagonisti djeluju, a s vremenske odrednice posmatrano, to je retrospektivni pogled na četvrt života glavnog junaka. Ta poslastičarnica se odnosi na život, sa svim njegovim blagodetima ali i ograničenim radnim vremenom i rokom trajanja. Prema onome iz romana, čovjek u toj poslastičarnici može da uživa praznog stomaka, prejeden ili kako god odluči, bitno je samo da je u njoj prisutan.

NR: Imali smo intervju sa Draganom V. Todoreskov, takođe našom autorkom, koja se bavila pomerenim mentalnim stanjima u svom delu U čekaonicama. Sva književnost se, doduše, bavi mentalnim stanjima. No, čini nam se da u tvom romanu mentalno stanje šizofrenije, raspolućenosti, ima baš dominantno mesto. Kako si došao do te teme?

MP: Do teme šizofrenije sam došao jer je po svojoj definiciji pogodno tlo za domaštavanje, priča može da ide u više krakova i da poprima vlastiti doživljaj i istinu. Ponovo se vraćam na čitalačko iskustvo i nedavni doživljaj da su unutrašnje bitke često zanimljivije od realnih. To koristi i piscu, introspekcija nema ograničenja, mo že da se rasplasma i bude donekle originalna, dok je to s pukom radnjom izuzetno teško, svi događaji su na neki način već opisani.

NR: Ludilo je oduvek privlačilo umetnike, ali šta je tu tačno inspirativno? Možda to nedugovanje prema realnosti? Možda ta poetična, primamljiva, zamamna mnogostrukost istine?

MP: Upravo to, mnogostrukost istine! Kod ludila je to, s tačke pisanja posmatrano, i stilski plodvotvorno. Nezadrživi misaoni tokovi tada dobijaju na autentičnosti.

NR: Da li je tvoj roman i kvart? Kako bi ga opisao? 

MP: Kao i bilo koji drugi kvart, gdje se svi znaju ali se niko istinski ne poznaje. Četvrt kao kvart je siv, pohaban, čeka na renoviranje, ali može renovirati tek kada stanovnici odluče da to samostalno urade, radom na sebi prvenstveno.

NR: Likovi Pamela i Razo su najupečatljiviji; Razo je jasna aluzija na razum, ali Pamela… može biti i Pamela Anderson i Ričardsonovo delo Pamela iz 18. veka, pa šta ćemo između te dve krajnosti? :O Nemoguće da je ime Pamela došlo tek onako!

MP: Pamela upravo povlači za sobom te dvije krajnosti koje su samo inicijalna kapisla za objašnjenje njenog bića, ona je mračna utopija, otelotvorenje pogubnih uticaji trendova. Zbog tih začetnih ideja, koje su međutim otišle u drugim pravcima, ime je ostalo nepromjenjeno.

NR: Naredni roman? Možda priče? Kakve teme te sada opsedaju? 

MP: Uvijek nešto pišem ili zapisujem. Mislim da se ponovo radi o romanu, mada ni od priča neću odustati jer iako su medijski i čitalački skrajnute, predstavljaju samu srž pisanja i svojevrsne romane u malom. Teme će ovog puta biti malo blaže, vraćam se na neke iz prve knjige, o egzilu i ljudskim sudbinama u tuđini.

NR: Izaberi nam za kraj jedan odlomak iz romana Četvrt, po svom izboru. 

MP: Bolesti imaju nas a ne mi njih. Samo se dočekati, mislim se, mimoići sve stranputice makar u jednom danu i spustiti dizgine svojih očekivanja. Da imam čmičak na oku, sigurno bi me podsjetio da ručna kočnica ne postoji samo u pojavnom obliku nego da se ponekad i upotrijebi. Svečane bijele košulje, tupti mi odnekud žamor tih stihova i praznična atmosfera iznemoglog, a dobrog, duha koji jednom sedmično obuče plašt za broj veći i dopusti da sve bude u redu, bar dok escajg zvecka. Sjećam se da bi i u mom bolećivom djetinjstvu jednom sedmično bolest ustuknula ispod praga, pa bih čak i kašalj prikrivao gušenjem i izmišljenim zagrcnućem okrajkom pogače jer je sve dobro dok se jede, tako kažu. U terminu preživarskog gnječenja hladne ledine vratio bih se nateklim krajnicima ili izolovanom zglobu ruke, nije mi to bio korektivni faktor, da se odobrovoljim i pripišem zlatnu bubamaru u notes, no bi tražio ćošak da se pritajim, ozdravim i kao bijesno pašče raskomadam masnu vreću, jer ko vjeruje u nevine sigurno je naivan. Razmišljam tako o tričarijama i kučinama, po važnosti lakšim od paučine koju zakačih na korak do prozora, koji počeh sve nježnije da otvaram, ne zbog bojazni od nasilnog buđenja cimera nego od poštovanja izlaza i šamara svježeg vazduha. Fantastično je biti veseo bez razloga, spokojan bez mira, valjda tome nedjelje i služe, da svi osjete privlačnost zemlje i ljuljuškanje, iako su matori konji. Naučio sam da ustanem bez krmeljivih naslaga, možda ih pojedu gladne oči nedjeljnog ručka pošto sam suze ostavio kod kuće pa nisu u svojstvu varikine.