ODLOMAK iz romana
Berlin tranzit, nedovršeno
švedskog pisca Ulfa Peter Halberga
otvara našu ediciju scandinaVIA. Prevod sa švedskog maestralni Predrag Crnković, inače i sam nagrađivani romanopisac, čije novo prozno delo objavljujemo ove godine, pod nazivom Srbija, brate!
U našoj skandinavskoj ediciji, koju smo pokrenuli zahvaljujući njemu i skandinavskim fondovima (švedskom, danskom i norveškom), izaći će još jedna švedska, dve danske i dve norveške knjige.
Odlomak je u nastavku…
…
Prva knjiga koju sam namislio da napišem trebalo je da bude baš debela. Ali onda sam ja seo i pisao, pisao, i to mi je uzelo čitavo vreme, kao da je pero bilo pijuk a misli od tvrdog kamena. Nešto veliko, vazdušasto i fantastično srozalo se na nekoliko bagatelnih malih smatranja koja nisu izgledala kao da ih je napisala osoba s imalo dara, već neko ko se lažno predstavlja kao spisatelj, mozak mu je veličine kokoškinog a i vidi oštro kao koke u smurak. Kako su mi samo misli bile grandiozne u glavi, dok se njihova dubina na papiru odmah razmazivala u neprepoznatljivu banalnost. Promenio sam pravac i pristup, i počeo ponovo, pun ideja i vizija, pokrenuo sam časopis i pozvao sam rodbinu i zamolio ih da se pretplate i tako podrže moje preduzeće. Svi su bez daljeg prihvatili i otad su me zvali „gospodin glavni urednik“. Nekoliko meseci kasnije moj ujak je telefonirao majci i saopštio da nisu primili, ta moja rodbina jelte, ama nijedan primerak časopisa; da kolporteri možda ne štrajkuju kao i svi oni prevejani pijanci koji se vazda muvaju oko naše porodične štamparije u ulici Estergatan u Malmeu s flašama pilsnera u ruci? Posle još nekoliko sedmica nazvali su još neki rođaci. Majka im je rekla da moj časopis dospeo u „teškoće s produkcijom“, priče neće da izađu iz moje glave, pa zar rođaci ne mogu imati razumevanja: „tȁ, on ima samo devet godina, mala je to glava“, a priče su verovatno bile prevelike, ne ide ni da ih iščupamo na njegove male uši, niti na njegova poprilično velika usta a brate ni na nos. Skonijski Dnevnik je uprkos svemu neka sasvim druga imperija od te dečije glavice, časopis je osnovao otac mog dede po majci, Rudolf Asp, on je inspirisao dečačića, rekla je moja majka, možete li svi vi to da razumete, ha? „Pozdravite ga i poručite mu da pokuša da izbaci svoje pričice, makar i na dupe!“, kasnije je redovno ponavljao moj ujak, ne mogavši da prežali pare koje je bacio, ali polako su svi osim njega zaboravili tu moju prvu fazu novinarstva, jer sve što je trebalo da bude objavljeno bilo je poslato u vidu primamljivih rubrika na malim, rukom pisanim, razglednicama, da bi se regrutovali novi pretplatnici: „Nastanak Zemlje; kako je to išlo“, „Haos u državi“, „Veliki grad“, „Moj put u tamu“, „Propast Zemlje: zašto i kako se desio“, Samo je moj ujak umeo, odjednom, pozivajući se na svoje dugo iskustvo u štamparstvu i na poznantsva u gradskim salonima, da mi kaže: „Da, pitaju se ljudi, baš, kako će da prođe taj smak sveta…“ U tim slučajevima ja bih samo oborio pogled u sto, niko drugi ništa ne bi rekao, čak ni primetio, ali on me je uzeo na zub i nije me ostavljao: moj časopis nikada nije štampan, to je bila kula u vazduhu, i ja sam u njegovim očima za vjeki vjekov žigosan kao sanjalica i luzer, potpuno nepouzdan što se tiče vesti u svetu. Takvi kao moj ujak Mats na odgovornim položajima u novinskim štamaprijama ne jednom su rekli da ih „sanjalice ne zanimaju, ama ič“. Rešio sam stoga da umesto snova počnem stvarno da živim, ali taj izbor me je uništio: sa zla sam otišao na gore. I sada uviđam, tek pri kraju života, da sve će mi ostati neposvršavano, čak i najvažniji događaji u mom životu i sámo delo.
Marsel Prust je nastavio da piše primedbe na marginama svih korekturnih špalti koje su mu neprestano slali. Franc Šubert je razumeo kako da ono nezavršeno pretvori u ubavu simfoniju. A moj prijatelj Persi Biš Šeli je u reči pretvorio šta se može učiniti od uvida u naročite prežitke nezavršenih stavri. On kaže „ne“ kao i ja, nihilizmu ili nacionalizmu, neće ni rečju da ih udostoji a kamoli da radi u njihovom intresu, već na svom brodiću plovi vazda plavim Sredozemnim morem. On viče da nije ni terorista ni egoista. Šeli nam maše dok vetar cepa jedro i čamac tone u dubinu. On želi da nas nagovori da izaberemo slobodu.