Tatjana Todorović, posvećena čitateljka sa Fejzbuk grupe Delfi kutak, napisala je jedan sasvim iskren prikaz o našem izdanju, i ovom prilikom ga prenosimo u celosti.
…
Ovo je zbirka pripovedaka, knjiga koja mi je privukla pažnju na nedavnom sajmu u Novom Sadu, kako koricama, tako i naslovom, a bila je nekako skrajnuta sa glavnih štandova, na jednom skromnom, sa strane, a opet sa harizmatičnim prodavcem koji je, vidi se to, pročitao ono nekoliko knjiga koje je predstavio.
Malo je reći da je knjiga opravdala poverenje koje sam dala tom čoveku, kao i uloženi novac, ona me je oduvala, završila sam je sinoć začuđena, iznenađena kako je ovo odličan stil, sjajno opisani likovi, situacije, tačno možete da ih vidite sve, da se i nasmejete, ali i saosećate, bar sa većinom, iz mog ugla.
Moraću pojasniti, a opet ne želim da prepričam pripovetke, nego samo da objasnim zašto imam ovakav osećaj. Napisano je četrnaest priča, sve su različite, sve pisane u prvom licu, uz izuzetak par gde su bila dva prva lica, pa se prepliću, kao u pismima jedno drugom, mnogo zanimljivo.
Razmišljam sada koliko istraživanja je bilo potrebno da se ovako izvede sadržaj, jer ovo kao da je pisalo četrnaest različitih osoba, mahom žena, mada ima delova gde je prvo lice muškarac.
Situacije su razne, od proganjanja, pa problema identiteta, tuge za prohujalim vremenom gde bi nešto možda bilo drugačije da je učinjen korak, ovaj ili onaj, borbe za starateljstvom, unapred izgubljene, i tako dalje.
Kompleksne situacije, pretočene u zanimljive pričice, jer nisu dugačke, ali su efektne i sve imaju taj otrežnjujući kraj, gde ne možete samo da okrenete list i pređete na sledeću, već razmišljate. Negde me kraj potpuno iznenadio, a negde sam ga i očekivala.
Ponekad volim da stavim i citat, da bih približila šta je to o čemu se piše ovde, pa ću tako evo i sada:
„Kako da opišem neizrecivo?
Kako da pričam o tuzi koja nije moja, a koja me je dotakla kao što svako emotivno biće dotakne tuđa muka, tuđa nesreća: žao ti je, ali ne boli.“
Moram još jedan, jer je istovremeno tužan, a i podsetio me na drugaricu iz detinjstva. Pošto autorka spominje i Kikindu, moj rodni grad, malo sam i u muci da li da istražim jesu li ovi ljudi postojali i jesu li to ti „moji“…
„A ja sam par godina nakon njegovog nastanjivanja u Novom Sadu, promenila adresu i došla da živim kod mame, dok su moji nesporazumi sa tatom eskalirali u višegodišnje uzajamno optuživanje, svađe, pa čak i teške reči i obostrane uvrede. Jednog dana mi je bio sve na svetu, a već sledećeg me je izneverio i niko nikada, činilo mi se te 2006,nije uspeo da popuni tu zjapeću rupu, taj ponor u koji sam zurila isuviše dugo da je i on počeo gledati u mene. Česte posete psihoterapeutu, problemi u školi, cuganje sa društvom, menjanje momaka, obeležili su moju mladost, da bih tek kasnije, uz veliku pomoć svoje mame, shvatila važnost obrazovanja i prionula na učenje i polaganje ispita. A nakon diplomiranja, šta me je čekalo u zemlji Srbiji? Neizvesna budućnost, korupcija, stranačko zapošljavanje i konstantni osećaj da su me zbog urođene ili stečene stidljivosti, nesnalažljivosti i nesigurnosti, prevazišli gori od mene. „
Ponovo uz dubok uzdah, knjigu zatvaram i pišem ovu preporuku sa golemim P, jer mi je neverovatno da nikada do ove subote iza nas, nisam ni čula za ovu autorku, a vidim, na kraju knjige, da je izdala već 8 knjiga, dobila razne književne nagrade, bila i članica Redakcije „Letopisa Matice srpske“, a sada je u stalnom uredništvu časopisa „Interkulturalnost“. Bravo!
Molim Vas sve da se zainteresujete i potražite ovu knjigu, nije rasprodata, već možda samo izdata u maloj IK NO rules, čije mi se i ime dopada, pa samim tim nedovoljno afirmisana u širim krugovima čitatelja, što se trudim i na ovaj način da promenim.
Možda nije fantastika, triler ili ljubavni roman, ali itekako oplemenjuje čitanje ovih priča, podseća na to da nas ima raznih i da, moguće je, mnogi nose maske, a kako je kome ispod njih, znaju oni sami. Podržimo domaće autore!