LJUDI DOLAZE I ODLAZE, JA OSTAJEM
Hasan Yasien, 41
(Sheremetyevo aerodrom, terminal E, ožujak 2016)
Svega nekoliko dana po razgovoru s Isabel, iz Hong Konga sam letio za Zagreb. Imajući šesnaest sati pauze između letova, u Moskvi sam šetao natrpanim terminalima tražeći prostor gdje bih se najbolje smjestio za dugu noć koja me čekala. Primjetio sam kako su mnogi ljudi u sličnoj situaciji. Spavali su, ležali ili sjedili na podu krateći vrijeme do leta. Mislio sam kako su svi daleko bolje pripremljeni i opremljeni za ovakve situacije pa sam tiho opsovao što nisam slijedio primjer suputnika koji su na izlasku s prethodnog leta sa svojih sjedala grabili deke i jastuke. Na jednom terminalu netko je u sobi za pušenje čak podigao i šator. Pošto je prostor oko šatora bilo jedino slobodno mjesto, odložio sam stvari i sklupčao se kraj njega. Zagrlio sam torbu i pod glavu namjestio jaknu, istoga trena utanjajući u san.
Kada me tijekom noći iznova probudio novi nalet hladnoće, pred sobom sam ugledao muškarca. Stajao je nada mnom i zurio u mene. Nisam znao što želi i upitno sam ga pogledao. Bez riječi mi je pružio dva pokrivača i zavukao se natrag u šator. Kada sam mu ujutro došao zahvaliti, kraj šatora sam ugledao natpis: Please don’t touch my stuff. I live here. Muškarac je sjedio unutra i jeo krumpire iz Burger Kinga. Vratio sam mu pokrivače i pitao ga je li istina to što piše na natpisu. Umorno me pogledao i kimnuo bez riječi. Zašto, pitao sam.
NJIMA JE SVE SAMO IGRA
Zato što su ludi. Kada su počeli nemiri u Siriji, iz Aleppa sam otišao u Libanon gdje sam radio između 2011. i 2014. godine. Kako je situacija postajala sve gora, naumio sam otići u Kanadu ili Europu, ali nisam imao dovoljno novca. Onda me jedan sirijski poznanik pozvao u Rusiju. Do tada sam ga sreo samo nekoliko puta, ali znao je da sam dobar u svom poslu i svaki me put pokušao povesti sa sobom. Obećavao mi je dobre uvjete i visoku plaću. To sam odbijao sve dok život nije postao nepodnošljiv. Konačno sam pristao i 2014. godine stigao sam u Rusiju.
Umjesto obećanog posla u uredu, završio sam u hladnoj tvornici gdje sam mjesecima radio s ostalim Sirijcima, trinaest sati dnevno, bez slobodnog dana u tjednu. Bilo je nestvarno hladno, snijeg je probijao kroz pukotine i nije bilo grijanja. Taj čovjek koji me doveo jedna je jako loša osoba koja za vlastitu korist iskorištava nesreću svojih sunarodnjaka. Mnogi su pobjegli od njega. Nakon nekoliko mjeseci policija mi je zabranila rad i rekla da moram srediti dokumente. Otišao sam se prijaviti za privremeni azil, gdje su mi rekli kako godina dana boravka košta oko €1000. Prijavio sam se, platio i čekao. Naumio sam raditi godinu dana pa otići na neko bolje mjesto. Vrijeme je prolazilo, a ja nisam dobio dokumente za koje sam platio traženu sumu. Prošla su i tri mjeseca, a ja i dalje nisam čuo glasa ni od koga. U tom trenutku mi je prekipjelo. Odlučio sam napustiti zemlju i kupio kartu za Tursku. Tamo Sirijce ne tretiraju kao u Rusiji i slobodno možemo prijeći u Europu. Moj je brat preko Turske izbjegao u Njemačku. Ne znam kako je i gdje se trenutno nalazi, a on je sve što mi je ostalo od obitelji. Kao Sirijcu, dvije zemlje u koje slobodno mogu ući su Turska i Libanon. Ali iz Libanona nema nikakvih opcija za odlazak dalje. Kada sam još bio na slobodi, Rusi su zatvorili granice prema Norveškoj i Finskoj pa nisam mogao ni tamo. Sada, otkad sam ovdje, ponovno su ih otvorili.
Došao sam na aerodrom i čekao svoj let za Tursku. U jednom trenutku pojavili su se službenici, zaustavili me, odveli u neku sobu i počeli ispitivati sva ta pitanja. Zašto ideš u Tursku? Zašto nisi u Siriji? Zašto se ne boriš za svoju vojsku? Dva sata su me ispitivali. Zbog njihovih sam pitanja postao nemiran i u tim situacijama bez razmišljanja govorim što stvarno mislim, a to im se nije svidjelo.
Za mene su svi oni isti kriminalci i teroristi. Rusija, Assad, Turska, Amerika. Nema razlike, svi igraju igre. Svojim sam očima nekoliko puta vidio kako Assadovi avioni izbjegavaju napasti ISIS-ove trupe, i umjesto toga bombardiraju škole, bolnice i civile. Isto su činili i Rusi. Zašto? Zato što su ludi. Jer im je to samo igra. Ne znam drugog odgovora.
Nakon ispitivanja, službenica mi je hladno predložila da odem u Iran. Kada sam odbio njen prijedlog, jer nisam naumio otići u Iran nego u Tursku, uzeli su mi putovnicu. To se dogodilo u kolovozu prošle godine i otada sam u ovom šatoru.
