Iz neuspelog trika nestajanja

Terje Holtet Lašen: iz istoimene zbirke priča; preveo sa norveškog – Predrag Crnković, urednik naše edicije scandinaVIA.

Moja majka i ja stanujemo u stančiću na prvom spratu u Ekerbergovoj ulici 39  u najboljem zapadnom kraju Osla, u nečemu što je verovatno bila mlekara, jer na spoljnoj strani su bile granitne stepenice koje su nestajale u zidu, tu mora da su ranije bila vrata, samo dva ili tri stepenika koji su nestajajli pravo u zidu, a iza zid dve sobice. Mogu evo sada da zamislim kako spavamo jedno pored drugog na sofi na razvlačenje. Ležimo u odeći pa pod jorganom. Ujutro smo otkrili da se pojavila ledenica i visi s poklopca flaše s mlekom koja stoji na kuhinjskom stolu.

 I dalje se događa da ja i moja majka, u nečemu što se možda može nazvati nekom vrstom blagog protesta, podsetimo jedno drugog na tu zimu i na tu smeđu flašu mleka s ledenicom i vožnju tramvajem svakog jutra, do drugog kraja grada, gde bi ne isporučivala u dnevni boravak dečijeg vrtića u blizini čistionice u kojoj je radila. To mora da je bila veoma snažna zima.

 Pa dobro, ali to je ipak pitanje toga koliko dugo je čovek  kadar da izdrži svoje sopstveno sećanje.

 U jednom trenutku mora da vam dosadi nezaustavljiva moć mozga da se ponavlja, te večite repeticije, jer iz nekog razloga sam se još jednom setio kako sam kao švrća želeo da postanem vozač kamiona.

 Video sam sebe kao švrću koji stoji pored ograde obdaništa u najvišem kraju igrališta. Stojim ja tamo i gledam na sve te automobile koji prolaze, možda je bilo posle podne, saobraćaj je bio gsut. Verovatno sam čekao da mi majka dođe i pokupi me, i sećam se kako sam stajao tamo i sanjao da postanem šofer kamiona, i ne samo to, sećam se čak i toga zašto sam baš šofer kamiona želeo da postanem, setio sam se da sam imao presdstvu o poslu šofera kamiona kao lepom poslu zato što je čovek mogao da sedi u svojoj kabini, vozika se po čitav dan ili po celu noć, da sedi tamo i da sme da bude sasvim sâm, da izbegne razgovor s bilo kime, samo da vozi i vozi, a istovremeno da radi svoj posao, a da niko nema razloga mu zvoca, nego tu čovek sme da bude sam i ostavljen na miru.

 Nikada se nisam interesovao za automobile kao švrća. Sećam se da sam pokušavao, verovatno zato što sam osećao da se to očekivalo od mene, ali nije mi uspevalo. Ipak mora da sam imao jasnu predstavu o tome da se neko kao vozač kamiona izvukao nečega. Mora da sam mislio da neko kao šofer kamiona maltene izuzet i stoga mu je dozvoljeno da radi svoj posao u samoći, i mora da sam to nalazio oslobađajućim.     

Sve te neupotrebljive priče koje spadaju u tvoja prethodna sećanja, rekao sam sa ja sam sebi, sva ta stvarnost čim otvoriš oči, i sve to sećanje čim ih sklopiš.

Ispred teškh dveri Nacionalne galerije mogao sam da konstatujem da se lepo jesenje vreme izgleda zadržalo.

 Zažmurio sam i opet otvorio oči i prvo što sam spazio bile su dve starice koje si išle ruku pod ruku prekopouta ulice. Kretale su se polagano, kratkim, opreznim koracima. Mogle su biti sestre, možda čak i blizanke. Nosile su svoje torbice i obe su bile odevene u svetle zimske mantile zbog kojih su na žarkoj svetlosti niskog zimskog sunca izgledale kao providne. Tako lepo, pomislio sam.

Fruškogorska ulica

17. jun 2025.

Drugo izdanje Pesoinog Lisabona!

17. jun 2025.