Ponoć ili Grozno ubistvo na Dorćolu
Prvi srpski kriminalistički roman, napisan davne 1896, a objavljen 1926. godine.
Ovo je prvo izdanje posle te 1926. godine da je zasebno, pri čemu svakako treba spomenuti da postoji i jedno izdanje – Tasinih ukupnih dela, ili bar obimno izabranih – gde su i njegovi romani Deca robijaši, Dnevnici i drugo. Bio je prvi srpski školovani policajac, sa diplomom pravnog fakulteta. Okončao je samoubistvom, u svom stanu na Dorćolu.
Preslušajte i radio emisiju na tu temu ovde.
ISBN: 978-86-81882-30-6
edicija: Na stranputici
format: B6
broj strana: 252
U čekaonicama (istorija ženskih mentalnih poremećaja)
Zašto je važna ova knjiga?
Zbirka od 14 priča raznorodnih ženskih profila: influenserke, profesorke, prosjakinje, ranjene ratnice, studentkinje, žene u staračkom domu… Ceo spektar boja, i bola. Šta reći a da je veće od ovog podnaslova istorija ženskih mentalnih poremećaja? Priču dopunjava i vizual slikarke Biljane Willimon, koja nam je za ovu priliku ustupila svoj rad. Nagrađena je nagradom Stevan Sremac za najbolju proznu knjigu na srpskom jeziku u 2023. godini.
Komentar jedne novosadske čitateljke iz grupe Delfi kutak posebno nas je obradovao:
,,Ne može se tačno utvrditi u koga Dragana V. Todoreskov upire svoj prst. U žene koje trpe opresiju i postaju ravnodušne, depresivne i agresivne? Ili u žene, najčešće majke, koje utiru puteve opresiji? Ili u muškarce, proizvođače kvazipatrijarhalnih vrednosti?“
Kristina Stevanović
Ovo je jedna odlična, posebna, intrigantna, tragikomična, jezički slojevita zbirka priča ženskog višeglasja povezanog istom mukom – zbog ovog ili onog skrenuti sa puta, prsnuti, zalutati i s uma sišavši biti i dalje među ljudima, uprkos svemu. Ne znam da li je iko u srpskoj književnosti do sada pisao na osetljive teme ženske depresije, zavisnosti, prostitucije, paranoje, opsesija i histerije, i to ovako da cela knjiga bude na tu temu, al evo, u savremenoj poljskoj prozi pada mi na pamet primer sjajnog romana Natalije Fjedorčuk „Kako da zavoliš tržne centre“ (prevod Milica Markić) o postporođajnoj depresiji. Naravno, u daljini uvek odjekuje „Stakleno zvono“ Silvije Plat, kao koren svih ženskih autoogoljavanja svojih slabosti. A „U čekaonicama“ Dragana V Todoreskov u izdanju „No Rules“je jedna veoma hrabra knjiga, uz koju i smeh zaboli.
Ana Ristović, pesnikinja i prevodilac
,,Junakinje Dragane V. Todoreskov su heroine našeg doba, preosetljive i unezverene vlasnice izgubljenih iluzija, svojevoljno zarobljene u čekaonici za izlečenje i bolji život. Koliko god da ih nelojalni ljubavnici, nepouzdani prijatelji, posesivna porodica i brutalni poslodavci uznemiruju i ugnjetavaju, one ostaju energične i ponosne. (…) Ovaj venac žalosnih, uzbudljivih i vedrih kratkih priča može da se čita kao fragmentarni roman.“
prof. dr Vladislava Gordić Petković
Ne postoji žena sa ovih prostora koja se ne bi pronašla u pripovestima Dragane V. Todoreskov. Ako ne lično ,onda preko majki, baba, prababa… potcenjivanih i potčinjavanih kroz dugu istoriju, a čije sudbine današnje generacije nose u genima.
Sonja Atanasijević, književnica, dnevni list Danas
,,Volela bih da pročitam zbirku priča sa komplementarnim podnaslovom – Istorija muških mentalnih poremećaja. Iz muškog pera i vizure, naravno, ali jednako dobro promišljenu i napisanu kao što je to zbirka Dragane V. Todoreskov. Jer dogod se njihove muke objašnjavaju jedino kao „On, znate, pije…“ ili „On je ostao veliki dečak“ – nikome neće biti bolje. Ni u životu ni u književnosti.“
Mirjana Đurđević, književnica
Dok pljesnemo dlanom o dlan u naš život ući će junakinje prve zbirke priča Dragane V. Todoreskov. Polako ćemo se upustiti u njihove probleme, poremećaje, crnohumorne situacije. Nateraće nas i da pogledamo poneko filmsko ostvarenje, jer ćemo poželeti da osećamo tačno ono što one osećaju ili vide. Istančanim stilom Dragana V. Todoreskov nateraće nas da se zamislimo koliko smo mi one i koliko je na nama da ih prepoznamo kako u sebi tako i u drugima.
Gorica Radmilović, doktorantkinja književnosti
Ova knjiga je pre ciklus novela nego zbirka priča, jer ih povezuje zajednički fenomen – neka vrsta iskustva koje je žensko ali i egzistencijalno: uznemirenost, usamljenost, neshvaćenost, težnja ka vlastitoj sreći, spokoju (…) atipičan ukrštaj, miks melodramskog, komičnog, naturalističkog.
Saša Ćirić, emisija Gutenbergov odgovor (Radio Beograd)
Još komentara čitalaca
Kakva zbirka priča!!! Čita se za dva dana, ne može da se ispusti iz ruku…Ove „ženske“ priče (razgovori, one nam se sve vreme obraćaju kao jedinoj pravoj prijateljici) su red smeha, red plakanja..Kao i u stvarnom životu. Velika preporuka od mene!!!
Tanja Radić, iz tima Delfi knjižara
Još medijskog materijala
Blog post o knjizi pročitajte ovde.
Prikaz knjige iz pera prof. dr Vladislave Gordić Petković pročitajte ovde
Snimak promocije u kafe knjižari Štrik pogledajte ovde.
Gostovanje u TV emisiji Vavilon pogledajte ovde.
Prilog u crnogorskoj Pobjedi pročitajte ovde.
Prikaz knjige Vesne Šejić pročitajte ovde.
ISBN: 978-86-81882-27-6
edicija: nePROZAično
format: A5
broj strana: 190
Niz pukotina
Roman u kratkim rezovima, kako ga je nazvao Nikola Oravec.
Tridesetogodišnjak se vraća u Beograd iz Liona, dok se šeta gradom koji se u međuvremenu pretvorio u ružnogradilište – do neprepoznavanja, njegova poznanica Marta, istraživačka novinarka, ukazuje mu na falsifikatora umetničkih slika, izvesnog Isakova. Isakov tvrdi da je falsifikovao na desetine slike, koje su izložene u svetskim muzejima. Roman Niz pukotina predstavlja ujedno i ispovest lažnog slikara. Da li su sva ta platna zaista falsifikovana, i pohranjena u jednoj podunavskoj varoši?
Jedan izuzetan roman mlađeg autora Nikole Radića, filmskog kritičara, muzičara, dopisnika francuskih medija. Proza u ritmu koračanja po gradu, izgubljeno vreme – i odustanak od potrage za njim!
Iz Goodreads kritika
Uroš Đurković:
Prisustvo pukotina je često skrajnuto od opšteg pogleda, gurnuto pod tepih, tako da se gotovo samo svodi na remetilaštvo, odstupanje od željenog stanja. Malo ko će se dosetiti da pukotine često i povezuju. Od džikljanja korova, preko prilike za špijuniranje, do sastajališta mrava, pukotine su ne samo procepi u sceni, već i male pozornice za sebe. Gde ima loma, ima, dakle, i drame. A i lepote. Dovoljno je setiti se japanske kincugi grančarije, čija se estetika temelji na tragovima nastalim od pukotina.
Otuda nije slučajno da za pukotine ima mesta i u književnosti i to upravo u svojstvu susreta. Niz u naslovu dela bi, stoga, upućivao na kolekciju, odnosno, poziv na spajanje raspuknutosti. Ipak, iako preovlađujuća, fragmentarnost ipak uspeva da se donekle odupre entropiji. Ali u tom „donekle” klijaju mogućnosti za značajan književni napredak, budući da se „Niz pukotina” nalazi na izazovnoj sredokraći između komunikativnosti i nagoveštenosti poetskog radikalizma. Odišući atmosferom naizgled nonšalantnog, niskobudžetnog indie-filma, roman Nikole Radića u svojim najboljim momentima pitoreskno oslikava beogradsku topografiju i pažljivim jezikom pokazuje domete savremene neautentičnosti, upakovane u različite prakse snalaženja. I to ne samo u kontekstu priče o originalnosti falsifikata, koja ima značajno mesto u knjizi, već i u odnosu na generacijsko prepoznavanje. Deluje da je preovlađujući impuls onih koji su rođeni krajem osamdesetih i devedesetih godina prošlog veka upravo snalaženje u novonastalim situacijama. Danas su mlađi ljudi sporedni igrači, čak i kada se čini da imaju glavne uloge.
S tim u vezi, ostavljen je i nezanemarljiv prostor za razvijanje likova, koji onoliko koliko obećavaju toliko se i rasipaju. Potrebna je posebna pažnja da bi se fiksirali odnosi i linije likova, uprkos očitoj brizi da dijalozi budu što življi i pristupačniji. Štaviše, verujem da bi ovde, kao i u mnogim slučajevima, odlično funkcionisala formula „less is more”. Shodno tome, vidim zapravo dva moguća i uzajamno isključujuća usmerenja za dalje pisanje Nikola Radića. Prvo bi podrazumevalo da se narativno jezgro ojača, dinamizuje, da postoji usredsređenost na dominantan pripovedni tok; dok bi drugo, sasvim suprotno, predstavljalo potpuno odustajanje od priče i prelazak u tekstocentričnu razbokorenost. Uveren sam da bi, u ovom slučaju, nedostatak kompromisa doneo korist svima, pogotovo imajući u vidu autorov pesnički talenat. Jer, pre i posle svega, Radić je najubedljiviji kada piše o usputnostima, periferiji, prostoru:
„Nozdrva nadraženih od luka i sa vrelim ostacima čaja na jeziku, okružen masivnim nameštajem i hrpom drangulija, osetio sam, možda i prvi put od povratka u Beograd, da
prostor na mene spušta svoje vunaste šake.” (53)
Uprkos mogućnostima za usavršavanje, „Niz pukotina” je prozni prvenac koji ne treba da bude prespavan. Niz pukotina – iz pukotina.
Momčilo Žunić:
Iako je autorski naum da glavna fabulativna ponornica, ali i njeni rukavci, pojedini motivacijski postupci ili bekgraund junaka kopne u nedovršenost i(li) nedovoljnu rasvetljenost – ne vika li se zato roman „Nizom pukotina“ – i da je to donekle korelat kako opšteg društvenog ćorsokaka, tako onog ličnog u kome se zatekao protagonista, ipak deluje da je neuralgična tačka što se uglavnom sve razlistava i gubi kroz to, a valjalo je pružiti dovoljnu meru zaokruženosti u nezaokruženosti. [Svestan sam da je lakše to reći, nego uraditi!]
Putevi dotle mogu biti raznoliki. Podrazumevaju ili da se pojačaju određeni već prisutni aspekti: voleo bih, recimo, da satirični momenti odsecaju glavu, umesto fijuka koji demonstriraju ili da je centralna tema o falsifikatima i Isakovu obogaćenija još dalekosežnijim refleksivno-esejizirajućim uvidima o problematici (potka ostaje zanimljiva na novin(ar)ski način, kao poziv na dalje istraživanje, a s tim u vezi je i razlog zašto pripovedača Marta šalje falsifikatoru morala da bude utegnutija) ili, primerice, daljim razlivanjem motiva falsifikata prema svim segmentima priče [Banalno uprošćeno: recimo da svi žive/živimo falsifikate od života] ili da se jednostavno rašrafilo u nepovratnom kompozicijsko-jezičkom eksperimentu pa u koji već podzemni zid u tunelu da se udari…
Ne kvari mi, stoga, sreću što je sve ostavljeno raspertlanim, jer roman je i dovoljno pitak i stilski ujednačen, već što, kao tek jednu od mogućnosti, iza toga ne naslućujem haos raspertlanosti, rupčagu [mraka] nakon niza pukotina ili barem pojedinačne ugrize daleko preko praga izdržljivosti koji će, svi đuture, od pripovedača načiniti otpadnika – mislio sam sve vreme da će se nešto više uraditi sa motivom nevešto naslikane slike iz garsonjere – te da bi se niz iz realistične matrice (društvene devastacije) mogao prevesti u metafizičku bulu. A kada se iz takve dimenzije iskoči natrag u (post)tranzitivnu divljinu sve je nepovratno drugačije, pa se tada o neupertlavanju više ni ne razmišlja.
ISBN: 978-86-81882-20-7
Edicija: nePROZAično
broj strana: 135
Imaš cigaru, jarane?
Sa publicističkom lakoćom, ovaj roman o poratnom dolasku u Prag, sa galerijom junaka iz bivše Jugoslavije, sa živim i veselim dijalozima koje ni rat nije uspeo da obezliči, svedoči nam o razlikama i sličnostima sa onim što se naziva Mitteleuropa o brojnim dilemama i problemima koji su se isprečili na tom putu migracije i integracije, i ostalim elementima ratnih posledica. Pisano ,,mrtvim” srpskohrvatskim jezikom, sa nacionalno nedefinisanim glavnim junakom koji nema ime i prezime u romanu, ovo je univerzalna priča o jednoj generaciji koja je odrastala osamdesetih, ratovala devedesetih, a sada živi rasuta po svetu i ne zaboravlja na svoj Balkan, generaciji koja je ‘zaglavila’ u sećanjima na osamdesete, pa su i reference na muziku i filmove odraz njihovog kulturnog identiteta. Sve u svemu, razgibani i zabavni zapis o stradanju i spasavanju jednog Balkanca.
Broj strana: 289
Format: A5
Edicija: Intimni vodiči
ISBN: 978-86-81882-19-1
Besparačke priče
Luzergrad je mesto koje može biti bilo gde.
To jeste naše društvo, ali ne samo lokalno naše, ne srpsko, već bilo koje destruisano, oronulo, prokazano. Društveno angažovana proza, sa suptilnošću kakva treba da odlikuje književno stvaranje – nevezano od toga da li se odnosi na neku konkretnu političku situaciju ili krajnje hipotetičnu.
Priče o jednom Džoniju, petoj gitari Luzergrada. Preciznije, priče koje vam pripovode jedan Džoni iz jednog, bilo kog, Luzergrada.
ISBN: 978-86-
Edicija: nePROZAično
Kako napisati pomodni roman / Kako napisati lažni putopi
e-knjiga dostupna na https://www.novinarnica.net/knjige/2165/kako-napisati-pomodni-roman-kako-napisati-lazni-putopis
Izuzetno zabavno i duhovito, kratko, jezgrovito, u dijaloškoj formi.
Engleski pisac i moreplovac Frederik Marijat satirično opisuje kako napisati roman koji će lako rasprodati tiraž, a u nastavku slede i uputstva kako napisati putopis ne pomičući se iz svoje fotelje!
Iako dela pisana sredinom 19. veka, vrlo su aktuelna i sada, što zbog pomodnih romana koji se pišu i dan-danas, što zbog ere fotomontaže i ‘‘lažiranja’’ egzotike… Marijatova britka zapažanja provučena kroz replike junaka, a natopljena humorom, u oba ova dela svedoče nam o univerzalnim ljudskim boljkama i težnjama.
Ovo je prvi prevod ovih Marijatovih kratkih dijaloških zapisa na našem jezičkom podneblju, a predstavljaju isečke iz većeg proznog dela pod nazivom Olla podrida iz 1840. godine.
Prevod sa engleskog: Vladimir Živanović
Edicija: Na stranputici
ISBN: -978-86-902369-4-7
Format: B6
Broj strana: 61
Karapazar i druge dorćolske priče
Prva tematska knjiga pričao Dorćolu, od 10 različitih autorskih glasova, obogaćena odličnim foto-materijalom.
O ovom kraju Beograda pišu, svako na svoj način i u svom interpretativnom tonu: Mihajilo Vitezović, Bojana Nikoletić, Miroslav Stamenković, Tamara Babić, Emira Larson, Maja Belegišanin, Ladislav Varga, Živojin Ivković, Dijana Smajlagić i Ratko Gajger.
,,Svaki deo grada zaslužuje svoju knjigu. Na hiljade različitih priča kojima smo možda koračali. Ova zbirka priča pruža tačno to: tanano prelamanje svetla u izlogu omiljene prodavnice u kraju, tuđu uspomenu koja je možda tvoja. Svako ko živi u bilo kom delu bilo kog grada zaslužuje knjigu o jutru sa prozora“,
Ana Marija Grbić
ISBN 978-86-902369-1-6
Edicija: nePROZAično
e-knjiga dostupna na: https://www.novinarnica.net/knjiga/2160/karapazar-i-druge-dorcolske-price