Niz pukotina
Roman u kratkim rezovima, kako ga je nazvao Nikola Oravec.
Tridesetogodišnjak se vraća u Beograd iz Liona, dok se šeta gradom koji se u međuvremenu pretvorio u ružnogradilište – do neprepoznavanja, njegova poznanica Marta, istraživačka novinarka, ukazuje mu na falsifikatora umetničkih slika, izvesnog Isakova. Isakov tvrdi da je falsifikovao na desetine slike, koje su izložene u svetskim muzejima. Roman Niz pukotina predstavlja ujedno i ispovest lažnog slikara. Da li su sva ta platna zaista falsifikovana, i pohranjena u jednoj podunavskoj varoši?
Jedan izuzetan roman mlađeg autora Nikole Radića, filmskog kritičara, muzičara, dopisnika francuskih medija. Proza u ritmu koračanja po gradu, izgubljeno vreme – i odustanak od potrage za njim!
Iz Goodreads kritika
Uroš Đurković:
Prisustvo pukotina je često skrajnuto od opšteg pogleda, gurnuto pod tepih, tako da se gotovo samo svodi na remetilaštvo, odstupanje od željenog stanja. Malo ko će se dosetiti da pukotine često i povezuju. Od džikljanja korova, preko prilike za špijuniranje, do sastajališta mrava, pukotine su ne samo procepi u sceni, već i male pozornice za sebe. Gde ima loma, ima, dakle, i drame. A i lepote. Dovoljno je setiti se japanske kincugi grančarije, čija se estetika temelji na tragovima nastalim od pukotina.
Otuda nije slučajno da za pukotine ima mesta i u književnosti i to upravo u svojstvu susreta. Niz u naslovu dela bi, stoga, upućivao na kolekciju, odnosno, poziv na spajanje raspuknutosti. Ipak, iako preovlađujuća, fragmentarnost ipak uspeva da se donekle odupre entropiji. Ali u tom „donekle” klijaju mogućnosti za značajan književni napredak, budući da se „Niz pukotina” nalazi na izazovnoj sredokraći između komunikativnosti i nagoveštenosti poetskog radikalizma. Odišući atmosferom naizgled nonšalantnog, niskobudžetnog indie-filma, roman Nikole Radića u svojim najboljim momentima pitoreskno oslikava beogradsku topografiju i pažljivim jezikom pokazuje domete savremene neautentičnosti, upakovane u različite prakse snalaženja. I to ne samo u kontekstu priče o originalnosti falsifikata, koja ima značajno mesto u knjizi, već i u odnosu na generacijsko prepoznavanje. Deluje da je preovlađujući impuls onih koji su rođeni krajem osamdesetih i devedesetih godina prošlog veka upravo snalaženje u novonastalim situacijama. Danas su mlađi ljudi sporedni igrači, čak i kada se čini da imaju glavne uloge.
S tim u vezi, ostavljen je i nezanemarljiv prostor za razvijanje likova, koji onoliko koliko obećavaju toliko se i rasipaju. Potrebna je posebna pažnja da bi se fiksirali odnosi i linije likova, uprkos očitoj brizi da dijalozi budu što življi i pristupačniji. Štaviše, verujem da bi ovde, kao i u mnogim slučajevima, odlično funkcionisala formula „less is more”. Shodno tome, vidim zapravo dva moguća i uzajamno isključujuća usmerenja za dalje pisanje Nikola Radića. Prvo bi podrazumevalo da se narativno jezgro ojača, dinamizuje, da postoji usredsređenost na dominantan pripovedni tok; dok bi drugo, sasvim suprotno, predstavljalo potpuno odustajanje od priče i prelazak u tekstocentričnu razbokorenost. Uveren sam da bi, u ovom slučaju, nedostatak kompromisa doneo korist svima, pogotovo imajući u vidu autorov pesnički talenat. Jer, pre i posle svega, Radić je najubedljiviji kada piše o usputnostima, periferiji, prostoru:
„Nozdrva nadraženih od luka i sa vrelim ostacima čaja na jeziku, okružen masivnim nameštajem i hrpom drangulija, osetio sam, možda i prvi put od povratka u Beograd, da
prostor na mene spušta svoje vunaste šake.” (53)
Uprkos mogućnostima za usavršavanje, „Niz pukotina” je prozni prvenac koji ne treba da bude prespavan. Niz pukotina – iz pukotina.
Momčilo Žunić:
Iako je autorski naum da glavna fabulativna ponornica, ali i njeni rukavci, pojedini motivacijski postupci ili bekgraund junaka kopne u nedovršenost i(li) nedovoljnu rasvetljenost – ne vika li se zato roman „Nizom pukotina“ – i da je to donekle korelat kako opšteg društvenog ćorsokaka, tako onog ličnog u kome se zatekao protagonista, ipak deluje da je neuralgična tačka što se uglavnom sve razlistava i gubi kroz to, a valjalo je pružiti dovoljnu meru zaokruženosti u nezaokruženosti. [Svestan sam da je lakše to reći, nego uraditi!]
Putevi dotle mogu biti raznoliki. Podrazumevaju ili da se pojačaju određeni već prisutni aspekti: voleo bih, recimo, da satirični momenti odsecaju glavu, umesto fijuka koji demonstriraju ili da je centralna tema o falsifikatima i Isakovu obogaćenija još dalekosežnijim refleksivno-esejizirajućim uvidima o problematici (potka ostaje zanimljiva na novin(ar)ski način, kao poziv na dalje istraživanje, a s tim u vezi je i razlog zašto pripovedača Marta šalje falsifikatoru morala da bude utegnutija) ili, primerice, daljim razlivanjem motiva falsifikata prema svim segmentima priče [Banalno uprošćeno: recimo da svi žive/živimo falsifikate od života] ili da se jednostavno rašrafilo u nepovratnom kompozicijsko-jezičkom eksperimentu pa u koji već podzemni zid u tunelu da se udari…
Ne kvari mi, stoga, sreću što je sve ostavljeno raspertlanim, jer roman je i dovoljno pitak i stilski ujednačen, već što, kao tek jednu od mogućnosti, iza toga ne naslućujem haos raspertlanosti, rupčagu [mraka] nakon niza pukotina ili barem pojedinačne ugrize daleko preko praga izdržljivosti koji će, svi đuture, od pripovedača načiniti otpadnika – mislio sam sve vreme da će se nešto više uraditi sa motivom nevešto naslikane slike iz garsonjere – te da bi se niz iz realistične matrice (društvene devastacije) mogao prevesti u metafizičku bulu. A kada se iz takve dimenzije iskoči natrag u (post)tranzitivnu divljinu sve je nepovratno drugačije, pa se tada o neupertlavanju više ni ne razmišlja.
ISBN: 978-86-81882-20-7
Edicija: nePROZAično
broj strana: 135
Ponoć ili Grozno ubistvo na Dorćolu
Prvi srpski kriminalistički roman, napisan davne 1896, a objavljen 1926. godine.
Ovo je prvo izdanje posle te 1926. godine da je zasebno, pri čemu svakako treba spomenuti da postoji i jedno izdanje – Tasinih ukupnih dela, ili bar obimno izabranih – gde su i njegovi romani Deca robijaši, Dnevnici i drugo. Bio je prvi srpski školovani policajac, sa diplomom pravnog fakulteta. Okončao je samoubistvom, u svom stanu na Dorćolu.
Preslušajte i radio emisiju na tu temu ovde.
ISBN: 978-86-81882-30-6
edicija: Na stranputici
format: B6
broj strana: 252
Put percepcionera
Očita je i igra reči u naslovu romana: recepcioner-percepcioner. U doba velike migrantske krize, sudar Istoka i Zapada, predrasuda, nerazumevanja i prihvatanja Drugosti, sve u jednom malom neuglednom objektu, hostelu Preko granice, u Beogradu.
Narator je ujedno i autor, jer se roman bazira na piščevom iskustvu rada u hostelu gde su odsedali migranti sa Bliskog istoka. Migosi, kako ih narator/autor od milja zove, pišući njihovo ime velikim početnim slovom, centralna su tema ove knjige, ali ne i jedina.
Ovaj roman je neka vrsta domaćeg Belog hotela, Hotela Savoy, Hotela Berlin, svih onih romana sa hotelima kao prostorima gde se smešta najneverovatnija galerija likova.
Knjiga je teška, neizdrživo teška na momente, ali ujedno i izuzetno zabavna, svakodnevna, životna, brutalna – po opaskama koje narator iznosi o Zapadu, Istoku, Balkanu, tim granicama koje su negde nepokolebljive, no fluidne ponekad, moguće da se prevaziđu ili barem prihvate.
Da li će Migosi uspeti da pređu preko granice, sa stajalište u hostelu Preko granice?
I da li zapadnjaci kada putuju na istok idu u biznis hodošašće, da li idu u orijentalne predele zbog sebe ili zbog tog sveta, ili u potragu za nečim odista, i čime tačno?
Roman je uvršćen u uži izbor za Vitalovu nagradu, koja se dodeljuje za najbolja ostvarenja u svim žanrovima, a obrazloženje žirija je možda ujedno i dodatni opis njegove prirode:
Književnost reflektuje svet i svet reflektuje nju, a tome ćemo tek svedočiti u godinama koje su pred nama i u kojima će pisci tematizovati istorijske i društvene događaje čiji smo svedoci danas. Sada je, možda više nego ikada, neophodno zauzeti stav, iskazati kritičko mišljenje, pokazati angažman i učestvovati u izgradnji boljeg društva. Upravo nam književnost pruža okvir pomoću kog to možemo da postignemo, bilo da se radi o kanonskim delima iz oblasti beletristike, istorije, filozofije i estetike, ili o savremenoj produkciji koju žiri ove nagrade i valorizuje.
ISBN: 978-86-81882-52-8
edicija: nePROZAično
format: A5
broj strana: 178
Sunce nas produbilo
Ovaj lirski roman smešten je na periferiju grada, na mesto gde je sunčev zrak oštriji.
Sa blagom socijalnom notom, ova poetska proza uči nas ulicama koje možda ne bi bile u prvom planu na mapama grada i koje nam pripovedaju ljubavne i druge nemire, ali najviše produbljivanje svetlošću.
Vidikovac, jedna oštrina, zasečenost mesta i vremena, nečujni huk vetra koji zaseca dah, i ide pravo u zemlju. Mesto u kom se vrlo jasno oseća izraz sopstvenog tela, bodljikavosti, ženske i majčinske, kao sekirom, izražene slutnje. Pušten u raku, ili još bolje rečeno, u Rakovicu vremena, da se kako ume snalazi, da se nežnim padobranom života i smrti, u taj isti otvor zemlje, kako ume spusti.
ISBN: 978-86-81882-31-3
edicija: nePROZAično
format: A5
broj strana: 120
Svakidašnji ljudi
KADA BI LJUDI VIŠE PUTOVALI,
NE BI BILO TOLIKO RATOVA I NETRPELJIVOSTI
kaže jedan od junaka ove knjige, Jaq Greenspon, 46, iz Litvanije.
Ove ispovesti svakidašnjih ljudi iz celog sveta, mahom Azije, unikatan su dokument dokumentarno-putopisne proze, a prečesto je utkan i plot twist u njihove priče. Tu si periferija Šangaja gde narator odseda kod čudnog lika, i Laos, i moskovski aerodrom na kom u šatoru živi jedan Iranac (čija fotografija je uzeta za korice knjige), i Bangok, Burma, Australija, El Salvador, pa sve do Atine i Skoplja…
Način na koji se autor identifikuje sa raznolikim karakterima i profilima ličnosti, zanimanjima, životnim sudbinama, ,,kupio“ nas je odmah, nema sumnji da će i vas! Svakidašnji ljudi nisu ni malo to: svakidašnji, obični. Naprotiv.
Knjiga je ušla u najuži izbor za nagradu Jože Horvat, koju dodeljuje Hrvatsko društvo pisaca, za putopisnu prozu. Evo i obrazloženja žirija – zašto je baš Tinova knjiga izabrana u šest finalista:
Knjiga originalnog koncepta opisuje susrete s neobičnim i običnim osobama koje autor upoznaje na putovanjima diljem svijeta. Autor iskazuje i svoje viđenje putopisa kao punokrvnog prikaza mjesta i ljudi. Ne robuje ni društvenim ni književnim konvencijama. Upoznaje se s najrazličitijim osobama, koje nerijetko pripadaju i tzv. polusvijetu, i svakom sugovorniku prilazi sa strastvenom znatiželjom te ostvaruje uzbudljivo i zanimljivo štivo.
Hrvatski autor @tino.dezelic uspeva da iz azijsko-globalne avanture doda i prilično neočekivani osvrtom na Jugoslaviju na kraju, napisan u formi paralelnih monologa dvaju junaka, njegovih roditelja, i to putovanje – u vreme, u prošlost, zaista zaokružuje ovo lutanje.
ISBN: 978-86-81882-40-5
edicija: Intimni vodiči
format: A5
broj strana: 214
Svi smo mi sidra, svi smo mi pesma talasa
Prva knjiga emiratske književnosti na srpskom jeziku!
Uz podršku sajma knjiga u Abu Dabiju, objavili smo kratke priče raznih emiratskih autora, koje je priredio urednik IK Alenwan iz Šardže, a prevela sa arapskog Ines Jovanović.
Zbirka predstavlja priče objedinjene poetskom porukom, geslom Svi smo mi sidra, svi smo mi šum talasa, jer je ova zemlja, Ujedinjeni Arapski Emirati, pusitinjska, primorska; sidra je pustinjsko drvo koje oličava život, koliko i more.
U čekaonicama (istorija ženskih mentalnih poremećaja)
Zašto je važna ova knjiga?
Zbirka od 14 priča raznorodnih ženskih profila: influenserke, profesorke, prosjakinje, ranjene ratnice, studentkinje, žene u staračkom domu… Ceo spektar boja, i bola. Šta reći a da je veće od ovog podnaslova istorija ženskih mentalnih poremećaja? Priču dopunjava i vizual slikarke Biljane Willimon, koja nam je za ovu priliku ustupila svoj rad.
,,Ne može se tačno utvrditi u koga Dragana V. Todoreskov upire svoj prst. U žene koje trpe opresiju i postaju ravnodušne, depresivne i agresivne? Ili u žene, najčešće majke, koje utiru puteve opresiji? Ili u muškarce, proizvođače kvazipatrijarhalnih vrednosti?“
Kristina Stevanović
Ovo je jedna odlična, posebna, intrigantna, tragikomična, jezički slojevita zbirka priča ženskog višeglasja povezanog istom mukom – zbog ovog ili onog skrenuti sa puta, prsnuti, zalutati i s uma sišavši biti i dalje među ljudima, uprkos svemu. Ne znam da li je iko u srpskoj književnosti do sada pisao na osetljive teme ženske depresije, zavisnosti, prostitucije, paranoje, opsesija i histerije, i to ovako da cela knjiga bude na tu temu, al evo, u savremenoj poljskoj prozi pada mi na pamet primer sjajnog romana Natalije Fjedorčuk „Kako da zavoliš tržne centre“ (prevod Milica Markić) o postporođajnoj depresiji. Naravno, u daljini uvek odjekuje „Stakleno zvono“ Silvije Plat, kao koren svih ženskih autoogoljavanja svojih slabosti. A „U čekaonicama“ Dragana V Todoreskov u izdanju „No Rules“je jedna veoma hrabra knjiga, uz koju i smeh zaboli.
Ana Ristović, pesnikinja i prevodilac
,,Junakinje Dragane V. Todoreskov su heroine našeg doba, preosetljive i unezverene vlasnice izgubljenih iluzija, svojevoljno zarobljene u čekaonici za izlečenje i bolji život. Koliko god da ih nelojalni ljubavnici, nepouzdani prijatelji, posesivna porodica i brutalni poslodavci uznemiruju i ugnjetavaju, one ostaju energične i ponosne. (…) Ovaj venac žalosnih, uzbudljivih i vedrih kratkih priča može da se čita kao fragmentarni roman.“
prof. dr Vladislava Gordić Petković
Ne postoji žena sa ovih prostora koja se ne bi pronašla u pripovestima Dragane V. Todoreskov. Ako ne lično ,onda preko majki, baba, prababa… potcenjivanih i potčinjavanih kroz dugu istoriju, a čije sudbine današnje generacije nose u genima.
Sonja Atanasijević, dnevni list Danas
,,Volela bih da pročitam zbirku priča sa komplementarnim podnaslovom – Istorija muških mentalnih poremećaja. Iz muškog pera i vizure, naravno, ali jednako dobro promišljenu i napisanu kao što je to zbirka Dragane V. Todoreskov. Jer dogod se njihove muke objašnjavaju jedino kao „On, znate, pije…“ ili „On je ostao veliki dečak“ – nikome neće biti bolje. Ni u životu ni u književnosti.“
Mirjana Đurđević
Dok pljesnemo dlanom o dlan u naš život ući će junakinje prve zbirke priča Dragane V. Todoreskov. Polako ćemo se upustiti u njihove probleme, poremećaje, crnohumorne situacije. Nateraće nas i da pogledamo poneko filmsko ostvarenje, jer ćemo poželeti da osećamo tačno ono što one osećaju ili vide. Istančanim stilom Dragana V. Todoreskov nateraće nas da se zamislimo koliko smo mi one i koliko je na nama da ih prepoznamo kako u sebi tako i u drugima.
Gorica Radmilović
Ova knjiga je pre ciklus novela nego zbirka priča, jer ih povezuje zajednički fenomen – neka vrsta iskustva koje je žensko ali i egzistencijalno: uznemirenost, usamljenost, neshvaćenost, težnja ka vlastitoj sreći, spokoju (…) atipičan ukrštaj, miks melodramskog, komičnog, naturalističkog.
Saša Ćirić, emisija Gutenbergov odgovor (Radio Beograd)
Iz komentara čitalaca
Kakva zbirka priča!!! Čita se za dva dana, ne može da se ispusti iz ruku…Ove „ženske“ priče (razgovori, one nam se sve vreme obraćaju kao jedinoj pravoj prijateljici) su red smeha, red plakanja..Kao i u stvarnom životu. Velika preporuka od mene!!!
Tanja Radić, iz tima Delfi knjižara
Vrlo zanimljivo štivo, interesantno, lagano za čitanje, a opet tera na razmišljanje.
Maja, sa sajta Delfi knjižara
Još medijskog materijala
Blog post o knjizi pročitajte ovde.
Prikaz knjige iz pera prof. dr Vladislave Gordić Petković pročitajte ovde
Snimak promocije u kafe knjižari Štrik pogledajte ovde.
Gostovanje u TV emisiji Vavilon pogledajte ovde.
Prilog u crnogorskoj Pobjedi pročitajte ovde.
Prikaz knjige Vesne Šejić pročitajte ovde.
ISBN: 978-86-81882-27-6
edicija: nePROZAično
format: A5
broj strana: 190