Iznutra
Akcija!

Sapfa i druga proza

e-knjiga dostupna na: https://www.novinarnica.net/knjige/2164/sapfa-i-druga-proza

Ovo je prvi put da se Rene Vivijen pojavljuje na našem jezičkom podneblju, a njenu pojavu možemo najkraće opisati kao: svojevrsni ženski Oskar Vajld.
Proza ove francuske spisateljice britanskog porekla je izuzetno smela, provokativna, po pristupu i težnjama, oslonjena na antičke uzore i motive, a krhka po suptilnosti i izbrušenosti stila. U ovoj knjizi sabrana je proza iz nekoliko njenih knjiga, objavljenih s početka XX veka, a među njima su, pored Sapfe, i Kitaretkinje, Gospa od vučice i Hrist, Afrodita i gospodin Pepen.

,,Držeći se fakticiteta i jezika drevnih pesnikinja, u celovito sačuvanim pesmama i fragmentima, ona čini jedan strasni hommage antici, njenom izgubljenom raju. Podvlačeći homoerotsku crtu drevne poezije, možda i tamo gde je nema, i smatrajući se inkarnacijom same Sapfe, donosi sasvim posebnu i retku perceptivnu dimenziju jednog davno minulog vremena, njegovog života i poezije. Retko će se kod nje naći odeljci koji mirišu na prašnjave kabinete i teške tomove enciklopedijskih priručnika, što se ponekad događa kod rekonstrukcija antike iz pera Flobera, Pjera Loisa ili Anatola Fransa. Ona prevodi sa starogrčkog izvornika, ponekad u više varijanti i parafraza, uz sopstvene stihove nadahnute antikom, navodeći i parafraze Katulove – to čini i Teodor Renak – ali i Svinbernove, pod čijim uticajem je takođe bila.“ iz pogovora Dejana Acovića

Prevod sa francuskog: Dejan Acović

Edicija: Na stranputici

ISBN: -978-86-902369-3-0

510,00 din.

Kategorije: , Oznaka:

,,Prizivajući u misli, kroz penu Vremena, sveti žar besmrtne Zaljubljene, misao mi kreće ka Atidi, najmanje strasnoj od Prijateljica, može biti, i najviše voljenoj. Za nju se ovde uzdiže božanski uzdah:
Volela sam te nekad, Atido…
Sklona sam da verujem da je ona odbegla Lepota u Odi Afroditi i Odi voljenoj ženi, ona kojoj tradicija pripisuje ime Anaktorija.

Sapfa je pojmila sve veličajnosti prirode: ona je volela cveće, večernju zvezdu, umrtvljeni hijacint što se ljulja na planini, jabuku koja je najedrala na najvišoj grani i koju požuda prolaznika ne može da dosegne, nalik nedostupnom i željenom devičanstvu, mrlje od trave u proleće koje pokupe, igrajući, žene sa Krita. Neuporediva zaljubljena bila je takođe neuporediva Prijateljica.

Setimo se s pijetetom ove suze prečiste koja je kanula u sećanje na jednu malu devičansku smrt:
Ovo ovde Timin je prah, što je azurna tama bračne ložnice Persefonine uzela; umrla je pre venčanja. Kad ona otišla je, sve su njene drugarice sečivom zaoštrenim svoje divne kose posekle.

odlomak iz knjige