Knjigu pjesama „Godišnja doba” možemo čitati kao dnevnik svakodnevog. I upravo to uobičajeno, gotovo rutinsko, što iskrsava pred nama iz dana u dan i tka nam život, gradivni je element Marijine poezije i čini je prijemčivom i bliskom čitaocu jer ni on sam nije umio umaći zamkama odrastanja, ljubavi, straha, svijesti o gubitku, bolesti, smrti. Dinamika godišnjih doba bliska je dinamici knjige i autorkinom osjećaju za tihu i istrajnu promjenu oko nas koja joj je važna i koju spontano i lako unosi u svoje pjesme. Moglo bi se zaključiti i da je to poezija koja s namjerom otkriva i napisana je iz potrebe da se progo- vori o bolnom jer je dugo bilo prikriveno i prećutano, a time još teže, ilustrativno stihovi iz pjesme „Četiri godišnja doba” sa kojom se otvara knjiga „Sestra nosi duge rukave/skriva ožiljke/ja skrivam moje znanje o tome.”
Tanja Stupar Trifunović
Ciklična kompozicija u kojoj svaki deo zbirke nosi naziv jednog od četiri godišnja doba sugeriše nam da je život krug i da se na kraju svakog puta nalazi novi početak. Lirska juna- kinja se pred nama ogoljuje bez zadrške, njen jezik je raskošan, regionalan i hirurški precizan. Ona žudi za slobodom i nalazi je na morima, žudi za domom, ali kuće u kojima obitava nisu i ne mogu biti dom. Lirska junakinja u večitom je kretanju, kroz vreme i prošlost, jer „obale su krhka staništa“. Postavlja se pitanje da li su međusobno isključivi dom i želja za slobodom?
Stihovi pesama će u vama probuditi nostalgiju, darovaće vam nove uspomene i bićete ubeđeni da su vaše, jer Marija piše u ime svih nas razočaranih, prognanih, izdanih. Ona nam ne pruža rešenje problema, ali nam daje utočište u stihovima i od reči u konačnici gradi taj dugo priželjkivani dom.
Aleksandra Jovičić Đinović
