Ispod pustinje: drevni emiratski gradovi kojih više nema
Dejvid Milar, britanski novinar, geolog, arheolog-amater, čovek koji je godinama živeo u Emiratima i istraživao šta sve krije nepregledna pustinja, došao je do neverovatnih otkrića koja će vašu predstavu o ovom gradu i regionu Persijskog zaliva zasigurno promeniti iz korena.
Dubai nije samo grad luksuza, ispod peščanih dina koje ga okružuju zakopane su tajne, a sam autor kaže da se, dok ih je pomno istraživao, osećao kao u nekom detektivskom filmu uživo.
Dubai i Emirati imaju veličanstvenu i šarenoliku prošlost, koja se proteže čak do maglovitog praskozorja čovečanstva, punu privlačnih legendi o prošlim vremenima, istorijskih mesta koje oživljavaju prošlost, i skupinu ličnosti kakvu bi svaka turistička organizacija samo mogla poželeti. Uz to ima i misteriju koja se kotira visoko uz one o tome ko je sagradio piramide, gde se nalazila Atlantida, stvarnu lokaciju Rajskog vrta i ko je zapravo upucao Kenedija.
Zahvaljujući svoj trgovini koja se odvija u njegovom susednom Džulfaru, Dubai se u nekom trenutku pomerio za stepenicu više od ribarskog sela i sada je bio centar iskopavanja bisera. Godine 1570. pojavljuje se na mapi Zaliva koju je nacrtao Abraham Ortelijus, a deset godina kasnije Gasparo Balbi, državni draguljar Venecije, posetio je Dubai da istraži izvor bisera, opisujući ga kao „prosperitetni grad, zavisan većinom od iskopavanja bisera.”
Ova knjiga će vam zasigurno promeniti percepciju ove pustinjske zemlje i uvesti u neočekivanu avanturu ispod peska!
Preveli sa engleskog jezika: Simona Miladinović i Vladimir Živanović
Fotografije priložene u galeriji ustupio je autor.
ISBN: 978-86-81882-54-2
broj strana: 271
edicija: Intimni vodiči
format: A5
Svakidašnji ljudi
KADA BI LJUDI VIŠE PUTOVALI,
NE BI BILO TOLIKO RATOVA I NETRPELJIVOSTI
kaže jedan od junaka ove knjige, Jaq Greenspon, 46, iz Litvanije.
Ove ispovesti svakidašnjih ljudi iz celog sveta, mahom Azije, unikatan su dokument dokumentarno-putopisne proze, a prečesto je utkan i plot twist u njihove priče. Tu si periferija Šangaja gde narator odseda kod čudnog lika, i Laos, i moskovski aerodrom na kom u šatoru živi jedan Iranac (čija fotografija je uzeta za korice knjige), i Bangok, Burma, Australija, El Salvador, pa sve do Atine i Skoplja…
Način na koji se autor identifikuje sa raznolikim karakterima i profilima ličnosti, zanimanjima, životnim sudbinama, ,,kupio“ nas je odmah, nema sumnji da će i vas! Svakidašnji ljudi nisu ni malo to: svakidašnji, obični. Naprotiv.
Knjiga je ušla u najuži izbor za nagradu Jože Horvat, koju dodeljuje Hrvatsko društvo pisaca, za putopisnu prozu. Evo i obrazloženja žirija – zašto je baš Tinova knjiga izabrana u šest finalista:
Knjiga originalnog koncepta opisuje susrete s neobičnim i običnim osobama koje autor upoznaje na putovanjima diljem svijeta. Autor iskazuje i svoje viđenje putopisa kao punokrvnog prikaza mjesta i ljudi. Ne robuje ni društvenim ni književnim konvencijama. Upoznaje se s najrazličitijim osobama, koje nerijetko pripadaju i tzv. polusvijetu, i svakom sugovorniku prilazi sa strastvenom znatiželjom te ostvaruje uzbudljivo i zanimljivo štivo.
Hrvatski autor @tino.dezelic uspeva da iz azijsko-globalne avanture doda i prilično neočekivani osvrtom na Jugoslaviju na kraju, napisan u formi paralelnih monologa dvaju junaka, njegovih roditelja, i to putovanje – u vreme, u prošlost, zaista zaokružuje ovo lutanje.
ISBN: 978-86-81882-40-5
edicija: Intimni vodiči
format: A5
broj strana: 214
Četvrt
,,Drvi o toj četvrti kao o nekom posebnom kraju u kome se nalazi, eto, neka poslastičarnica u koju nisam ušao, a problem je što iz nje nisam izašao, baš tako sam shvatio njena predanja okačena o peteljku lilihipa čiju sam koščicu odavno izgubio. Pričala je o svom djetinjstvu, iako nije bila obavezna da to čini, služila se prastarim trikovima poistovjećivanja sa sagovornikom, omekšavanjem betona vodom, samo što beton vodu upije i opet ćuti, čeka novi mlaz a mlazovi pristižu…“
Junak se gubi u fenomenu quarter-life crisis, a tu su i Razo (razum) i Pamela (kreativnost) za koje nismo sigurni ko su tačno, jesu li podstanari u njegovoj glavi, ili cimeri zajedno sa njim u toj sobi iskrivljene realnosti?
Vešto ispripovedan paralelni univerzum, gde junacima vrlo sadržajno protiče vreme, sa puno dinamike i obrta, ali sa ishodom koji ne možete predvideti. Jer vas narator ničim ne navodi na zaključak, niti na rešenje. Ponajmanje na rešenje.
Autor ovog romana pobedio je na konkursu za knjigu Doma kulture Studentski grad, a bio je u širem izboru za nagradu Biljanu Jovanović.
ISBN: 978-86-81882-24-5
edicija: nePROZAično
format: A5
broj strana: 193
Tragovi kočenja
Na listi od top 5 najtraženijih knjiga poezije tokom cele 2024. godine, u kultnoj knjižari Beopolis!
Neverovatna knjiga poezije o dalekim putovanjima, greškama, emotivnim odnosima, iz pera jednog astrofizičara. Lirski narator nas vodi od Čilea do Japana, preko Ikee, liftova i beogradskih ćoškova, a to putovanje je neiscrpljujuće, okrepljujuće, isceljuje sva čula.
Kosmološka poezija pisana modernim jezikom urbane svakodnevice, izabrana među nekoliko najboljih zbirki poezije – po mišljenju žiriju prestižne nagrade Miroslav Antić.
,,Сталевски је најубедљивији у једноставним и атмосферичним сликама, сродне филмским кадровима, као што су: „вече пуцкета као винилˮ (5), „расквашени неон / надзире градˮ (77), „Атлантик је шољица чаја / у руци пијаног бескућникаˮ (16) или „мирис борових иглица / оживљава прасак громаˮ (61). Ипак, каква је спона између љубавног искуства и природе, односно, окружења? Од песме „Анђели малодушностиˮ, која говори о конкретном телесном, еротском искуству, преко „Три узалудна покушајаˮ, где се хоризонт простора збирке отвара и према сфери дигиталног, кроз спомињање друштвених мрежа и апликација за упознавање, опсесија лирског субјекта постепено се мења и страст проузрокована љубавном (не)испуњеношћу сублимише се према свету као чуду. Резултат је да стихови посвећени путовању и дистанцирању од љубави, односно, преображавању ероса, делују далеко аутентичније од оних који представљају упризорење телесности. Између слике померања шнале која покреће таласе плаве косе (31) и тога да треба постати лакши од ваздуха и питати веверице како се навикавају на тишину (107), бирам другу слику. Наравно, неко довољно интерпретативно обазрив рекао би да оба примера нису узајамно искључујућа, већ да су обједињени ширим контекстом и ја не могу да се не сложим, уз понављање да је у Траговима кочења кључан управо пут и тежња да се о њему сведочи у жељеној пуноћи доживљаја, а не плитка потреба за пописом личних несређености.“
Uroš Đurković, kritičar
ISBN: 978-86-81882-35-1
edicija: Poesis
format A5
broj strana: 118
Odrastanje
Brza, brutalna proza. Bizarno, surovo, do koske ogoljeno.
Priča ispripovedana iz ugla počinioca nasilja, obrnuta perspektiva od one koju očekujemo. Zaista, ovaj roman ne štedi čitaoca. Ako želite da čitate bez predrasuda, Odrastanje će vam doneti priču koja suštinski predstavlja retku perspektivu: ispovest nasilnika – temu nasilje iz ugla počinioca, otkriva pozadinu tih destruktivnih poriva ukorenjenu u disfunkcionalnoj porodici i patrijarhatu.
Fotografije knjige: Marija Šehanović
- ,,Već tri nedelje sedim i razmišljam šta da napišem o ovoj knjizi. Jer je moj prvi utisak kada sam je zaklopila bio: „ZAŠTO JE NEKO, POBOGU, IMAO POTREBU DA OVO NAPIŠE?! (…) I na kraju, kada dođete do poente shvatićete i zašto je neko imao potrebu da ovo napiše. (…) Zaista jedno zanimljivo filozofsko pitanje, negde na tragu Viktora Frankla, dok se stilom trudi približiti Markizu de Sadu, samo bez toliko grafičkih detalja.“
- ,,Roman jeste drugačiji, nešto novo što se domaćih autora tiče, autentičan je i iako ima mali broj stranica potreban vam je jak želudac da stignete do samog kraja“
iz kritike bukstagramera @pedja_reads
- ,,Brz ritam priče i jednostavan, pitak, stil, čine ovu knjigu lakom za čitanje. Sa druge strane, sadržina možda može biti suviše uznemirujuća za nekoga. (…) Odrastanje je bajka smeštena u nemilosrdni svet. (…) Ovo je jedna knjiga kakva nedostaje srpskoj književnosti. Retka i, upravo zato, zanimljiva.“
Miki Aranđelović, Bookvar.rs
- ,,Čitajući prve redove, primetila sam da je stil potpuno neformalan, neposredan, pa čak i vulgaran. Razlog tome je želja da roman bude svakome razumljiv i dostupan, a publika su svi: adolescenti, roditelji, a ponajviše budući roditelji. Od prve do poslednje stranice pratimo život naratora, Dečka. Uviđamo da je letargičan, zavisan od marihuane i amfetamina, naslućujemo da je homoseksualac, ali otkrivamo i njegov talenat za fotografiju. Zajedno sa dve devojke on dospeva u straćaru koju bi neki nazvali hotelom, sa planom da, po dogovoru, fotografiše devojke za Onlifens.“
Nevena Stajković, časopis Kuš
ISBN: 978-86-81882-34-4
edicija: nePROZAično
format: A5
broj strana: 118
[video width="480" height="854" mp4="https://norulespublishing.com/wp-content/uploads/2023/12/VID_156600120_135853_663.mp4"][/video]Luzergrad uživo
Dugo čekani roman u kratkim pričama Nenada Barakovića, autora Besparačkih priča!
Ovog puta u širem obimu, detaljnija, i svakako ne manje suluda, ispovest o Luzergradu i Luzegrađanima.
Gospodin Baraković je ravničarska bejzbol palica. Njegov stil je furiozan, on zasigurno piše brže nego što govori i to jako godi. Nenadu ne treba ništa oduzimati a sam će nam dodati kada za to bude vremena. Pitko, čitko, a ni malo plitko….hvala.
Dule Nedeljković
Baš kao i Kokošgrad legendarnog Džona Kupera Klarka i Barakovićev Luzergrad je polumitsko mesto gde se sreću genijalci i marginalci, uz škripu kočnica i gitarskih distorzija, u prozi koja u sebi ima dovoljno života, maligana i rokenrola za jedno jako, mamurno čitanje.
Dejan Stojiljković
Knjiga Nenada Barakovića nepredvidiv je rollercoaster kroz postapokaliptični Luzergrad, začinjen medmeksovskim likovima koji pokušavaju u životu na marginama naći ljepotu i smisao što nas bolno podsjeća na tranzicijsku stvarnost regije i regiona. Jezično začinjen nepredvidivim i originalnim metaforama s bezbroj referenci iz pop i rok kulture ovo djelo predstavlja reprezentativni dokaz otpora zdravog mozga. Ne, ne čini vam se, poručuje Baraković, živimo stvarno karikaturalnu stvarnost, a budući smo odavno prešli preko ruba zdravog razuma, hajmo se barem dobro zabaviti.
Mile Kekin
Kada sam počeo da čitam Barinu knjigu pomislio sam da se navukao na pejotl ali sam sa svakom stranicom sve više video kako oslobađa od okova svoje unutrašnje biće, zver i pušta je da divlja nepoznatim literalnim prostranstvima. Kreativno. Maštovito. Čist rokenrol!
Darko Mitrović
Luzergrad i Džoni, kako ih ne zavoleti? U vrtlogu kratkih priča pronaći ćemo sebe, sve želje, sav mrak grada… Pratićemo trag rokenrola, učićemo…
Besparačke priče su idealan uvod u još dublju satiričnu sagu, a ja očekujem i roman.
Preporuka za one koji vole da misle svojom glavom.
Vladimir Martić, Goodreads kritika
ISBN: 978-86-81882-33-7
edicija: nePROZAično
format: A5
broj strana: 141
Ponoć ili Grozno ubistvo na Dorćolu
Prvi srpski kriminalistički roman, napisan davne 1896, a objavljen 1926. godine.
Ovo je prvo izdanje posle te 1926. godine da je zasebno, pri čemu svakako treba spomenuti da postoji i jedno izdanje – Tasinih ukupnih dela, ili bar obimno izabranih – gde su i njegovi romani Deca robijaši, Dnevnici i drugo. Bio je prvi srpski školovani policajac, sa diplomom pravnog fakulteta. Okončao je samoubistvom, u svom stanu na Dorćolu.
Preslušajte i radio emisiju na tu temu ovde.
ISBN: 978-86-81882-30-6
edicija: Na stranputici
format: B6
broj strana: 252
U čekaonicama (istorija ženskih mentalnih poremećaja)
Zašto je važna ova knjiga?
Zbirka od 14 priča raznorodnih ženskih profila: influenserke, profesorke, prosjakinje, ranjene ratnice, studentkinje, žene u staračkom domu… Ceo spektar boja, i bola. Šta reći a da je veće od ovog podnaslova istorija ženskih mentalnih poremećaja? Priču dopunjava i vizual slikarke Biljane Willimon, koja nam je za ovu priliku ustupila svoj rad. Nagrađena je nagradom Stevan Sremac za najbolju proznu knjigu na srpskom jeziku u 2023. godini.
Komentar jedne novosadske čitateljke iz grupe Delfi kutak posebno nas je obradovao:
,,Ne može se tačno utvrditi u koga Dragana V. Todoreskov upire svoj prst. U žene koje trpe opresiju i postaju ravnodušne, depresivne i agresivne? Ili u žene, najčešće majke, koje utiru puteve opresiji? Ili u muškarce, proizvođače kvazipatrijarhalnih vrednosti?“
Kristina Stevanović
Ovo je jedna odlična, posebna, intrigantna, tragikomična, jezički slojevita zbirka priča ženskog višeglasja povezanog istom mukom – zbog ovog ili onog skrenuti sa puta, prsnuti, zalutati i s uma sišavši biti i dalje među ljudima, uprkos svemu. Ne znam da li je iko u srpskoj književnosti do sada pisao na osetljive teme ženske depresije, zavisnosti, prostitucije, paranoje, opsesija i histerije, i to ovako da cela knjiga bude na tu temu, al evo, u savremenoj poljskoj prozi pada mi na pamet primer sjajnog romana Natalije Fjedorčuk „Kako da zavoliš tržne centre“ (prevod Milica Markić) o postporođajnoj depresiji. Naravno, u daljini uvek odjekuje „Stakleno zvono“ Silvije Plat, kao koren svih ženskih autoogoljavanja svojih slabosti. A „U čekaonicama“ Dragana V Todoreskov u izdanju „No Rules“je jedna veoma hrabra knjiga, uz koju i smeh zaboli.
Ana Ristović, pesnikinja i prevodilac
,,Junakinje Dragane V. Todoreskov su heroine našeg doba, preosetljive i unezverene vlasnice izgubljenih iluzija, svojevoljno zarobljene u čekaonici za izlečenje i bolji život. Koliko god da ih nelojalni ljubavnici, nepouzdani prijatelji, posesivna porodica i brutalni poslodavci uznemiruju i ugnjetavaju, one ostaju energične i ponosne. (…) Ovaj venac žalosnih, uzbudljivih i vedrih kratkih priča može da se čita kao fragmentarni roman.“
prof. dr Vladislava Gordić Petković
Ne postoji žena sa ovih prostora koja se ne bi pronašla u pripovestima Dragane V. Todoreskov. Ako ne lično ,onda preko majki, baba, prababa… potcenjivanih i potčinjavanih kroz dugu istoriju, a čije sudbine današnje generacije nose u genima.
Sonja Atanasijević, književnica, dnevni list Danas
,,Volela bih da pročitam zbirku priča sa komplementarnim podnaslovom – Istorija muških mentalnih poremećaja. Iz muškog pera i vizure, naravno, ali jednako dobro promišljenu i napisanu kao što je to zbirka Dragane V. Todoreskov. Jer dogod se njihove muke objašnjavaju jedino kao „On, znate, pije…“ ili „On je ostao veliki dečak“ – nikome neće biti bolje. Ni u životu ni u književnosti.“
Mirjana Đurđević, književnica
Dok pljesnemo dlanom o dlan u naš život ući će junakinje prve zbirke priča Dragane V. Todoreskov. Polako ćemo se upustiti u njihove probleme, poremećaje, crnohumorne situacije. Nateraće nas i da pogledamo poneko filmsko ostvarenje, jer ćemo poželeti da osećamo tačno ono što one osećaju ili vide. Istančanim stilom Dragana V. Todoreskov nateraće nas da se zamislimo koliko smo mi one i koliko je na nama da ih prepoznamo kako u sebi tako i u drugima.
Gorica Radmilović, doktorantkinja književnosti
Ova knjiga je pre ciklus novela nego zbirka priča, jer ih povezuje zajednički fenomen – neka vrsta iskustva koje je žensko ali i egzistencijalno: uznemirenost, usamljenost, neshvaćenost, težnja ka vlastitoj sreći, spokoju (…) atipičan ukrštaj, miks melodramskog, komičnog, naturalističkog.
Saša Ćirić, emisija Gutenbergov odgovor (Radio Beograd)
Još komentara čitalaca
Kakva zbirka priča!!! Čita se za dva dana, ne može da se ispusti iz ruku…Ove „ženske“ priče (razgovori, one nam se sve vreme obraćaju kao jedinoj pravoj prijateljici) su red smeha, red plakanja..Kao i u stvarnom životu. Velika preporuka od mene!!!
Tanja Radić, iz tima Delfi knjižara
Još medijskog materijala
Blog post o knjizi pročitajte ovde.
Prikaz knjige iz pera prof. dr Vladislave Gordić Petković pročitajte ovde
Snimak promocije u kafe knjižari Štrik pogledajte ovde.
Gostovanje u TV emisiji Vavilon pogledajte ovde.
Prilog u crnogorskoj Pobjedi pročitajte ovde.
Prikaz knjige Vesne Šejić pročitajte ovde.
ISBN: 978-86-81882-27-6
edicija: nePROZAično
format: A5
broj strana: 190
Niz pukotina
Roman u kratkim rezovima, kako ga je nazvao Nikola Oravec.
Tridesetogodišnjak se vraća u Beograd iz Liona, dok se šeta gradom koji se u međuvremenu pretvorio u ružnogradilište – do neprepoznavanja, njegova poznanica Marta, istraživačka novinarka, ukazuje mu na falsifikatora umetničkih slika, izvesnog Isakova. Isakov tvrdi da je falsifikovao na desetine slike, koje su izložene u svetskim muzejima. Roman Niz pukotina predstavlja ujedno i ispovest lažnog slikara. Da li su sva ta platna zaista falsifikovana, i pohranjena u jednoj podunavskoj varoši?
Jedan izuzetan roman mlađeg autora Nikole Radića, filmskog kritičara, muzičara, dopisnika francuskih medija. Proza u ritmu koračanja po gradu, izgubljeno vreme – i odustanak od potrage za njim!
Iz Goodreads kritika
Uroš Đurković:
Prisustvo pukotina je često skrajnuto od opšteg pogleda, gurnuto pod tepih, tako da se gotovo samo svodi na remetilaštvo, odstupanje od željenog stanja. Malo ko će se dosetiti da pukotine često i povezuju. Od džikljanja korova, preko prilike za špijuniranje, do sastajališta mrava, pukotine su ne samo procepi u sceni, već i male pozornice za sebe. Gde ima loma, ima, dakle, i drame. A i lepote. Dovoljno je setiti se japanske kincugi grančarije, čija se estetika temelji na tragovima nastalim od pukotina.
Otuda nije slučajno da za pukotine ima mesta i u književnosti i to upravo u svojstvu susreta. Niz u naslovu dela bi, stoga, upućivao na kolekciju, odnosno, poziv na spajanje raspuknutosti. Ipak, iako preovlađujuća, fragmentarnost ipak uspeva da se donekle odupre entropiji. Ali u tom „donekle” klijaju mogućnosti za značajan književni napredak, budući da se „Niz pukotina” nalazi na izazovnoj sredokraći između komunikativnosti i nagoveštenosti poetskog radikalizma. Odišući atmosferom naizgled nonšalantnog, niskobudžetnog indie-filma, roman Nikole Radića u svojim najboljim momentima pitoreskno oslikava beogradsku topografiju i pažljivim jezikom pokazuje domete savremene neautentičnosti, upakovane u različite prakse snalaženja. I to ne samo u kontekstu priče o originalnosti falsifikata, koja ima značajno mesto u knjizi, već i u odnosu na generacijsko prepoznavanje. Deluje da je preovlađujući impuls onih koji su rođeni krajem osamdesetih i devedesetih godina prošlog veka upravo snalaženje u novonastalim situacijama. Danas su mlađi ljudi sporedni igrači, čak i kada se čini da imaju glavne uloge.
S tim u vezi, ostavljen je i nezanemarljiv prostor za razvijanje likova, koji onoliko koliko obećavaju toliko se i rasipaju. Potrebna je posebna pažnja da bi se fiksirali odnosi i linije likova, uprkos očitoj brizi da dijalozi budu što življi i pristupačniji. Štaviše, verujem da bi ovde, kao i u mnogim slučajevima, odlično funkcionisala formula „less is more”. Shodno tome, vidim zapravo dva moguća i uzajamno isključujuća usmerenja za dalje pisanje Nikola Radića. Prvo bi podrazumevalo da se narativno jezgro ojača, dinamizuje, da postoji usredsređenost na dominantan pripovedni tok; dok bi drugo, sasvim suprotno, predstavljalo potpuno odustajanje od priče i prelazak u tekstocentričnu razbokorenost. Uveren sam da bi, u ovom slučaju, nedostatak kompromisa doneo korist svima, pogotovo imajući u vidu autorov pesnički talenat. Jer, pre i posle svega, Radić je najubedljiviji kada piše o usputnostima, periferiji, prostoru:
„Nozdrva nadraženih od luka i sa vrelim ostacima čaja na jeziku, okružen masivnim nameštajem i hrpom drangulija, osetio sam, možda i prvi put od povratka u Beograd, da
prostor na mene spušta svoje vunaste šake.” (53)
Uprkos mogućnostima za usavršavanje, „Niz pukotina” je prozni prvenac koji ne treba da bude prespavan. Niz pukotina – iz pukotina.
Momčilo Žunić:
Iako je autorski naum da glavna fabulativna ponornica, ali i njeni rukavci, pojedini motivacijski postupci ili bekgraund junaka kopne u nedovršenost i(li) nedovoljnu rasvetljenost – ne vika li se zato roman „Nizom pukotina“ – i da je to donekle korelat kako opšteg društvenog ćorsokaka, tako onog ličnog u kome se zatekao protagonista, ipak deluje da je neuralgična tačka što se uglavnom sve razlistava i gubi kroz to, a valjalo je pružiti dovoljnu meru zaokruženosti u nezaokruženosti. [Svestan sam da je lakše to reći, nego uraditi!]
Putevi dotle mogu biti raznoliki. Podrazumevaju ili da se pojačaju određeni već prisutni aspekti: voleo bih, recimo, da satirični momenti odsecaju glavu, umesto fijuka koji demonstriraju ili da je centralna tema o falsifikatima i Isakovu obogaćenija još dalekosežnijim refleksivno-esejizirajućim uvidima o problematici (potka ostaje zanimljiva na novin(ar)ski način, kao poziv na dalje istraživanje, a s tim u vezi je i razlog zašto pripovedača Marta šalje falsifikatoru morala da bude utegnutija) ili, primerice, daljim razlivanjem motiva falsifikata prema svim segmentima priče [Banalno uprošćeno: recimo da svi žive/živimo falsifikate od života] ili da se jednostavno rašrafilo u nepovratnom kompozicijsko-jezičkom eksperimentu pa u koji već podzemni zid u tunelu da se udari…
Ne kvari mi, stoga, sreću što je sve ostavljeno raspertlanim, jer roman je i dovoljno pitak i stilski ujednačen, već što, kao tek jednu od mogućnosti, iza toga ne naslućujem haos raspertlanosti, rupčagu [mraka] nakon niza pukotina ili barem pojedinačne ugrize daleko preko praga izdržljivosti koji će, svi đuture, od pripovedača načiniti otpadnika – mislio sam sve vreme da će se nešto više uraditi sa motivom nevešto naslikane slike iz garsonjere – te da bi se niz iz realistične matrice (društvene devastacije) mogao prevesti u metafizičku bulu. A kada se iz takve dimenzije iskoči natrag u (post)tranzitivnu divljinu sve je nepovratno drugačije, pa se tada o neupertlavanju više ni ne razmišlja.
ISBN: 978-86-81882-20-7
Edicija: nePROZAično
broj strana: 135